Rastegavši linije fronta od šnite parizera i podriguše salame do EU, Birisela i Kurtija, predsednik Vučić u trenucima predaha ne dangubi. Ma, kakvi. Umesto pauze za kafu i topli obrok, on stiže, onako buy the way, poput velikana detektivskih romana Šerloka Holmsa, Poaroa ili gospođice Marpl da razreši i po neki (ne)pokušaj ubistva.
Za njegove kapacitete i svetonazore to nije ništa nesvakidašnje, čudno i strano, a, uvek može, vickast i duhovit kakav jeste i na sopstveni račun da za par godinica izjavi, obrnuto od Savamale – koja je budala rekla da napad na Voštinića nije pokušaj ubistva. Može mu se.
Osetno naivniji i nesikusniji udareni (bukvalno, kolima) Predrag Voštinić pita se odakle predsedniku Vučiću podaci iz istrage koja nije ni završena.
E. moj Voštiniću – ima se, može se… Seti se parizera, majoneza, šampona za bebe ili dva minuta snimka sa auto-puta…
Vlast i predsednika Vučića ne deranžira ni činjenica da su Voštinića, aktivistu kraljevačkog Lokalnog fronta, dok je vozio bicikli udarili automobilom pitomci Policijske akademje.
Ma, jok. Intenzivna istraga je stigla da pokaže da su „malo popili”. Srbija se, stara je istina, nikada ne solidariše sa žrtvom već isključivo sa počiniocima.
I tako, jedna vesela i razbarušena mladost, ko radi taj i greši, eh, ko od nas u mladim danima nije napravio neki nestašluk od krađe komšijskog voća, bežanja sa časova, ljubljenja u parku, gaženja političkih protivnika režima…
Po onoj „nema čoveka, nema problema” oprobanoj misli autora iz čijeg su šinjela izašli vlastodršci ovdašnji sve podseća na čuvene izveštaje sa ovih prostora da je osoba „iznenada preminula u prisustvu oragana vlasti”.
Ceo tekst pročitajte na portalu Danas.rs