Nemam osećaj pripadanja prošlosti, ne bih se vraćao u nju. Nije to neka neprijatnost, nego baš nepripadanje. Kao da je sve to služilo sadašnjem egzistencijalnom obliku i da je samim tim nekompletno, pa zašto bih živeo međufaze i segmente? Ponovo. To je samo nepripadanje, iako sama sećanja nisu puko nerada.
Međutim, kad pomislim koliko je dominantan uticaj nepredviđenih, pa i sasvim nepredvidivih okolnosti na sve što se dešava, onda mi deluje najizazovnije da koristim trenutke. Kao da je ikada i bilo moguće išta drugo koristiti.
Tamo gde postoji, prošlost se ugradila u umešnost, u veštine i ponajviše u strpljenje. To strpljenje nije parcijalno odustajanje, nije ni slabljenje strasti, nije čak ni pametno oklevanje dok se promišlja. Strpljenje je sposobnost nedonošenja konačnih zaključaka.
Bilo bi dosta pretenciozno, čak i arogantno uopšte uočavati sopstvenu tačku na kursu civilizacije. Taj tren nije namenjen posmatranju, nego življenju. Inače, svest o toj civilizacijskoj razvojnoj pravoj, jedva primetnih zakrivljenosti, me pomalo plaši, ali i inspiriše. Te lake zakrivljenosti su deo ogromnih prirodnih, ali i snažnih društvenih magnetizama, zbirnih ljudskih napora u realnom vremenu. Istorija ih pamti u interpretiranim pričama, mi ih živimo.
Ceo tekst pročitajte na Danas.rs